Leskovac – Srpski Mančester

Uoči Drugog svetskog rata Leskovac je imao nešto preko 20.000 stanovnika i 45 većih i manjih preduzeća. U Leskovcu je radilo devet tekstilnih fabrika, tri fabrike trikotaže, četiri grafička preduzeća, jedna fabrika zejtina, tri fabrike keramičkih proizvoda, tri automatska mlina, jedan mlin za mlevenje paprike, dve fabrike za proizvodnju gume, jedna fabrika piva, dve fabrike stolica, sedam metalskih preduzeća, dve strugare, pet mašinsko – stolarskih radionica, jedno autotransportno preduzeće, dve livnice, itd.

Tekstilnu industriju činile su sledeće fabrike:
1. Fabrika vunenih tkanina Gligorija Petrovića,
2. Fabrika za preradu kudelje Gligorija Petrovića,
3. Fabrika vunenih tkanina pletiva i prediva „Jovanović – Popović“,
4. Tekstilni koncern „Ilić“,
5. Prva leskovačka trikotaža,
6. Fabrika gajtana u Vučju „Mita Teokarević“,
7. Fabrika gajtana i pletiva Josif
8. Fabrika vunenih tkanina „Gustav Hubač“,
9. Fabrika rublja.

Leskovčani su pored svojih fabrika u samom Leskovcu i okolini takođe imali i industrijska postrojenja širom Srbije i Makedonije. Tako je tekstilni koncern „Ilić“ imao fabriku vunenih tkanina i fabriku platna u Beogradu zatim fabrike u Zrenjaninu u Karlovcu, Mita Teokarević je imao fabriku tekstila u Paraćinu. Leskovčani su imali električne mlinove u Skoplju i Kumanovu, takođe posedovali su i električne centrale u Skoplju i Tetovu. Srpski Mančester nije nastao novcem stranih investitora ili davanjem podsticaja stranim investitorima već samo domaćim kapitalom. Leskovačka industrija je stvorila samu sebe i mnogo puta bila prepuštana sama sebi od strane srpskih i jugoslovenskih vlasti.

Između dva svetska rata u Leskovcu je postojalo sedam leskovačkih novčanih zavoda tj. banaka koje su plasirale kapital u nove poslove. Leskovačka centralna banka je ujedno bila u najveća banka u gradu, nju su sledile, Leskovačka kreditna banka, Leskovačka privredna banka, Omladinska zadruga, Leskovačka zadruga, Leskovačka štedionica.

U Leskovcu je bilo 375 trgovačkih radnji, 579 registrovanih zanatlija, 200 neregistrovanih zantlija, 150 kafana i dva solidna hotela. Sve ovo je postojalo u gradu od 20.000 stanovnika gde je uprkos jakoj privredi polovina od 110 ulica bila nekaldrmisana, grad je bio bez vodovoda i dugo vremena bez betonske ćuprije preko reke. Leskovac je definitivno bio grad kontrasta.