Vlada Ilić, industrijalac, gradonačelnik predratnog Beograda

Vlada Ilić bio je sin poznatog leskovačkog fabrikanta Koste Ilića poreklom iz Vlasotinca. Vlada je završio Tehničku školu u Ljubljani u tadašnjoj Austrougarskoj, a zatim i Tekstilni fakultet u Ahenu u Nemačkoj, gde je naučio tri jezika – nemački, francuski i engleski. Ovakvo školovanje Vladi je omogućio otac, Kosta Ilić koji je razradio posao u proizvodnji gajtana. Glavni događaj u porodici Ilić se desio kada se Vlada oženio Olgom, unukom čuvenog veleposednika iz Bačke, u Austrougarskoj, Laze Dunđerskog, akcionara Srpske banke iz Zagreba. Olga je dobila znatan miraz, a ovaj brak je stvorio poslovno partnerstvo između dve porodice, Ilića i Dunđerskih. Kosta Ilić se sa sinovima odlučuje da proširi svoje poslov nje, te u ortakluku sa njima, 1906. godine od Nemca Evgenija Mihaela na Karaburmi u Beogradu kupuje fabriku čoje. U ovoj fabrici podignutoj 1897. godine značajan ulog imao je Karl Volf, industrijalac iz Nemačke, koji je takođe bio vlasnik fabrike za preradu kudelje u Vranju.


Pošto su ove dve fabrike bile povezane, prešle su u vlasništvo porodice Ilić. Porodica Ilić je tako u svom vlasništvu imala tri fabrike tekstilnog materijala čime je osnovan poslovni koncern pod nazivom „Kosta Ilić sa Sinovima i Komp.“. Kompanija je 1910. godine prerasla u akcionarsko društvo, sa kapitalom od 3.000.000 dinara u zlatu. Glavni akcionari su bili braća Ilić, a veliki udeo je imala i Srpska banka iz Zagreba preko Laze Dunđerskog. Društvo se bavilo podizanjem fabrika, osnivanjem filijala banaka i industrijskim i trgovačkim poslovima.
Braća Ilić predvođeni Vladom su došli u posed engleske tehnologije za proizvodnju tekstila jer su uoči Prvog svetskog rata otkupili tekstilnu fabriku „Krompton Ltd― u Beogradu od Ugarske tekstilne industrije (Ungarische Tehtilindustrie), u kojoj je porodica Dunđerski bila akcionar. Sa svoje strane, ova tekstilna industrija je bila naslednica tkačke fabrike „Haterleu i Krompton“ čiji je poverenik bio beogradski trgovac Boža Živković, koji je prethodno sagradio savremenu radionicu za tkanje sa razbojem koja je radila po tehnologiji čuvenog engleskog
pronalazača Haterlija. Kupovina ove fabrike sa najsavremenijom engleskom tehnologijom kompaniji Ilić je mnogo značila za dalji razvoj. Nakon Prvog svetskog rata fabrika na Karaburmi je bila obnovljena finansijskim sredstvima Narodne banke, a i reparacijom iz Nemačke na ime ratne odštete, u visini od 9.722.000 dinara.

Vlada Ilić je od 10. januara 1935. do 13. septembra 1939. godine bio gradonačelnik Beograda. Na toj funkciji pokazao se izuzetno sposobnim za vođenje javnih poslova. Kao gradonačelnik, Ilić je izvršio krupne reforme u gradskoj opštini, umanjio cenu električne energije i na taj način uticao na razvoj zanatskih radionica. Sredio je finansijske prilike u gradskoj opštini u trošarinskoj politici, omogućivši time javne radove velikih razmera.

Angažovao se na rešavanju socijalnih problema, na izgradnji radničkih stanova, zdravstvenih ustanova i dečjih prihvatilišta, škola, kao i na uklanjanju baruština, izgradnji parkova. Na samom početku njegovog mandata svečano je otvoren novi viseći most preko reke Save jedan od najlepših mostova sagrađenih u Jugoslaviji u 20. veku koji je poneo ime Most Viteškog kralja Aleksandra I. Takođe na samom početku njegovog mandata otvoren je i most preko Dunava, koji je spojio Beograd i Pančevo, drumsko-železnički most koji je poneo ime Most Kralja Petra II. Preko njega je prošla i nova železnička pruga, čija trasa je polazila sa Glavne železničke stanice, pa Karađorđevom ulicom uz reku Savu išla ispod Donjeg grada Beogradske tvrđave, a zatim obalom Dunava, gde se nalazila industrijska gradska četvrt, i pored Ilićeve tekstilne fabrike izlazila na novi most i dalje za Pančevo. Za vreme Ilićevog mandata otvorena je tramvajska linija od Beograda do Zemuna, podignuto je Staro sajmište na levoj obali Save, započeta izgradnja Hrama Svetog Save, podignuta Glavna pošta, izgrađeni novi putevi i trgovi, otvoren Beogradski zološki vrt itd.
Sam Zološki vrt je 11. jula 1936. godine od svojih para osnovao Vlada Ilić. Vrt je tada bio dvostruko veći nego danas i prostirao se sve do Nebojšine kule. Vladu Ilića su uhapsile nove revolucionarne vlasti marta 1945. godine i izvele na suđenje još dok se Drugi svetski rat nije završio. Osuđen je 26. marta 1945. god. od strane Vojnog suda Komande grada Beograda , a nekoliko dana kasnije, 5. aprila 1945. god. je i Viši vojni sud doneo presudu. U obe presude kao glavna krivica Vlade Ilića navedeno je da su njegove tekstilne fabrike radile tokom rata i na taj način jačale ratni potencijal okupatora. Pozadina takve presude bila je namera novih vlasti da konfiskuju celokupnu njegovu imovinu. To je urađeno za manje od dve godine na suđenju, 17. januara 1947. godine pred Sreskim sudom za Rejon Grad Beograda.

Život Vlade Ilića ličnom intervencijom kod Tita spasio je britanski premijer Vinston Čerčil, ali imovina mu je oduzeta i on je skončao svoj život u siromaštvu 1952. godine.