Zdravlje i zdravstvena zaštita pripadnika Romske nacionalne manjine

Članci su u radjeni u okviru realizacije programa „Romska perspektiva“ koji se finansira iz budžeta Republike Srbije – Kancelarije za ljudska i manjinska prava, a sprovodi se u okviru programa „Unapređenje položaja Roma i Romkinja u Republici Srbiji za 2020. godinu“.

Stavovi izneti u ovim člancima predstavljaju stavove autora i njihovih saradnika, tj. ne predstavljaju nužno zvanični stav Kancelarije za ljudska i manjinska prava.

Procene zdravstvenog stanja Roma i Romkinja u Republici Srbiji su nedovoljne
i ne rade se na osnovu sistematizovanih i planski prikupljenih podataka.
Istraživanjima je potvrđena uzročno-posledična veza između kvaliteta života i
zdravlja Roma i Romkinja jer oni, u odnosu na ostale stanovnike Republike Srbije,
žive u znatno lošijim uslovima stanovanja.
Pravo na zdravlje, prema međunarodnim standardima ljudskih prava, nije
ograničeno samo na pravo na zdravstvenu zaštitu. Ovo pravo obuhvata i sve one
socioekonomske faktore koji su neophodni da bi se mogao voditi zdrav život. U
međunarodnom pravu ovi faktori se smatraju socioekonomskim determinantama
zdravlja i čine ih ishrana, stanovanje, pijaća voda, adekvatni sanitarni uslovi,
bezbedni i zdravi uslovi rada, kao i zdrava životna sredina. Stoga se, da bi se radilo
na unapređenju zdravlja Roma i Romkinja, mora raditi i na unapređenju
socioekonomskih determinanti, što je jedan od zadataka Strategije.
Opšti demografski podaci ukazuju na to da su Romi mlado stanovništvo (više
od 50% Roma i Romkinja je mlađe od 25 godina), ali i na to da je smrtnost kod ove
populacije viša nego kod ostalih etničkih grupa – prosečno trajanje života je 12
godina kraće u poređenju sa prosekom u Republici Srbiji113.
Uočene su velike nejednakosti u mortalitetu, ishrani i obrazovanju između
romske i druge dece. Smrtnost romske odojčadi i dece do pet godina je približno dva
puta viša od prosečne u Republici Srbiji. Smrtnost odojčadi je procenjena na 13 na
hiljadu živorođene dece, dok je verovatnoća da dete umre pre navršene pete godine
oko 14 na hiljadu živorođene dece114.
Obuhvat romske dece imunizacijom je približan imunizaciji dece u opštoj
populaciji samo u vezi sa primanjem BCG vakcine pre navršene prve godine: 94,3%
kod Roma i Romkinja i 98% kod opšte populacije. Međutim, obuhvat posebnim
vakcinama u kasnijim uzrastima novorođene dece se smanjuje, tako da je broj
vakcinisane dece uzrasta od 12 do 23 meseci koja su primila treću dozu OPV vakcine
samo 61 %, DTP vakcine 64,5 %, a procenat dece uzrasta od 24 do 35 meseci koja su
primila MMR1 vakcinu do drugog rođendana 63,3 %, što je znatno zaostajanje – kod
opšte populacije imunizacija malih boginja, zauški i rubeola iznosi 93,4%. Podaci
ukazuju na veliku nejednakost u vezi sa punim obuhvatom dece imunizacijom, jer je kod
dece romske nacionalnosti samo 12,7% dece primilo sve preporučene vakcine tokom
prve godine života (MMR do kraja druge godine), a kod dece opšteg dela populacije
70,5%.
U istraživanju oblasti reproduktivnog zdravlja žena došlo se do podataka da
fertilitet kod Romkinja iznosi 3,1%, ali da ga takođe prati velika stopa rađanja u
populaciji adolescentkinja koja je 157, dok je kod većine devojaka uzrasta od 15 do 19
godina ta stopa 22. Iskustvo abortusa u reproduktivnom periodu od 15 do 49 godina
imalo je 30,6% žena, dok je kod većinske populacije žena taj procenat 14,6%. U
kontracepciji se više koriste tradicionalne nego moderne metode zaštite od neželjene trudnoće, a pilule koristi samo 1,2% Romkinja. Porođaj u zdravstvenoj
ustanovi prema skorijim podacima obavi 99% porodilja iz romske populacije.
Negativan pokazatelj još uvek čini visok procenat ranog stupanja u brak, što se
takođe odražava na reproduktivno zdravlje. 16,9% devojaka iz romskih naselja stupi u
brak pre 15. godine, a 57% pre 18. godine u odnosu na procenat kod mladih žena
većinske populacije koji je 0,8% za mlađu, odnosno 7% za stariju uzrasnu grupu
devojaka.
Ako se posmatra celokupno odraslo stanovništvo Republike Srbije, u
nacionalnoj patologiji već dugo godina dominiraju bolesti srca i krvnih sudova,
maligni tumori, dijabetes, opstruktivna bolest pluća i druge bolesti. Tokom 2011.
godine struktura vodećih uzroka smrti u populaciji Roma i Romkinja bila je gotovo
identična prosečnoj strukturi u Republici Srbiji. Znatniji procenat oboljenja kod
Roma i Romkinja u odnosu na većinsku populaciju postoji samo kada su u pitanju
hronične opstruktivne bolesti pluća (6,4%). Ipak, kao najčešća oboljenja koja se
javljaju u populaciji odraslih Roma i Romkinja su: kardiovaskularne bolesti 10,47%,
dijabetes 3,03%, astma 1,92%, maligne bolesti 0,72%, bolesti zavisnosti 1,20%116.
Jedno od skorijih istraživanja je pokazalo da su Romi i Romkinje (31%) lošije
procenjivali svoje zdravstvo stanje u odnosu na druge (12%). Korišćenje usluga
primarne zdravstvene zaštite takođe je bilo u većem procentu kod Roma i Romkinja
(18%) u odnosu na druge (11%). Ispitivani Romi i Romkinje su ređe (30%) koristili
preventivne usluge u domovima zdravlja u odnosu na druge (39%). Romkinje (38%) su
ređe koristile usluge ginekologa u domu zdravlja u odnosu na druge ispitanice (33%).
Patronažna služba doma zdravlja je u kontroli trudnoće ređe posećivala Romkinje
(32%) nego druge trudnice (56%), a nakon porođaja služba doma zdravlja je takođe ređe
posećivala Romkinje (81%), nego druge trudnice (96%). U delu ispitivanja
informisanosti istraživanje je pokazalo da Romi i Romkinje najčešće ne znaju za
mogućnosti zaštite prava pacijenata. Ukupno 52% Roma i Romkinja i 73% drugih
ispitanika se izjasnilo da je upoznato sa postojanjem kutije za žalbe u domu zdravlja.
Tokom 2012. godine sprovedeno je i istraživanje zaštite prava pacijenata i u
okviru toga stepena diskriminacije prema romskim pacijentima u zdravstvenom
sistemu. Istraživanje je pokazalo da se dešava da lekari upućuju Rome i Romkinje na
privatne zdravstvene centre, kao i da ih diskriminišu na osnovu prezimena u
zdravstvenoj knjižici. Ukazano je i na probleme u komunikaciji zdravstvenog osoblja
i romskih pacijenata117.
Većina pripadnika romske nacionalnosti su zdravstveno osigurani (93,4%),
kao i članovi njihovih porodica (94,1%). Uzimajući u obzir da je ovaj podatak više
istraživan u naseljima u kojima aktivno rade zdravstvene medijatorke, pretpostavlja
se da je procenat obuhvata Roma i Romkinja zdravstvenim osiguranjem ipak niži nego
što prethodni podaci ukazuju. Za većinu Roma i Romkinja osnov za osiguranje je
nezaposlenost, odnosno nepovoljan socijalni položaj, a najmanje ih je osigurano po
osnovu prava iz radnog odnosa ili kao korisnika penzija. Samo neznatan broj Roma i
Romkinja ostvarivao je pravo na osnovu izjave da su romske nacionalnosti, odnosno na
osnovu propisane afirmativne mere (član 22, stav 1. Zakona o zdravstvenom
osiguranju). Najpristupačnija zdravstvena zaštita Romima i Romkinjama je u domu
zdravlja. Skoro 80% ispitanika se leči u domu zdravlja, a prema njihovim iskazima u slučaju potrebe u naselje dolazi služba kućnog lečenja, kao i patronažne sestre.
Znatno manje ispitanika, njih 38,9%, je koristilo bolničko lečenje, a usluge
tercijarne zdravstvene zaštite, banjsko lečenje ili korišćenje medicinskih pomagala
dostupno je za svega 6,7% ispitanika. Većina ispitanika nije mogla da priušti
prepisane lekove ukoliko se nisu nalazili na listi lekova za koje se ne plaća
participacija. Ipak, i pored nepovoljne situacije po više osnova od strane Roma i
Romkinja nisu podneti prigovori ni u jednoj od filijala Republičkog fonda za
zdravstveno osiguranje, kao ni u Direkciji Fonda. Identična je situacija i u
domovima zdravlja118.
Postignuti rezultati u vezi sa delimičnim unapređenjem zdravlja Roma i
Romkinja i dostupnosti zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja se poklapaju sa
uvođenjem u rad zdravstvenih medijatorki koje su od 01. januara 2009. do 31. maja 2014.
godine ostvarile 37.502 prvih poseta romskim porodicama tokom kojih je
evidentirano 140.408 građana i građanki romske nacionalnosti – žena 46.453,
muškaraca 43.201 i dece 50.754; obavljeno je preko dvesta hiljada poseta porodicama
kojima je bila neophodna pomoć u pribavljanju ličnih dokumenata, ostvarivanju
zdravstvenog osiguranja, uključivanju u zdravstveni sistem (pregled žena kod
ginekologa, izbor lekara, vakcinacija dece i izbor lekara pedijatra), kod upisa dece u
školu, pri ostvarivanju raznih vidova pomoći (materijalna jednokratna pomoć, pomoć
Crvenog krsta, dečji dodatak, stipendija i dr.) i još 170.278 poseta porodici ili
članovima porodice radi sprovođenja zdravstvenog vaspitanja kroz planirani
razgovor. Prema podacima Ministarstva zdravlja medijatorke su obezbedile lična
dokumenta i zdravstvene legitimacije za 16.330 građana; pomogle su da 28.003 građana
i građanki romske nacionalnosti izabere lekara; uticale su na povećanje broja
vakcinisane dece (30.018) i odraslih (2.719), kao i na poboljšanje kontrole zdravlja za
4.500 trudnica i porodilja i na to da 11.177 žena izabere svog ginekologa, a njih
12.617 bude obuhvaćeno sistematskim pregledima119.
Rad zdravstvenih medijatorki u vezi sa zdravstvenim prosvećivanjem Roma i
Romkinja je najuspešnija mera u javnim politikama preduzetim nakon usvajanja
Strategije za unapređivanje položaja Roma 2009 – 2015. godine.
Problemi u vezi sa ostvarivanjem prava Roma i Romkinja na zaštitu
zdravlja posledica su delovanja više uzroka. Romi i Romkinje ne koriste raspoložive
mehanizme kojima bi tražili zaštitu svojih prava – ne podnose pritužbe
zaštitnicima prava pacijenata, Povereniku za zaštitu ravnopravnosti, Zaštitniku
građana, ne pokreću postupke pred sudovima. Razlozi za ovo su nedovoljna znanja Roma
i Romkinja o nadležnostima ovih organa, njihovom nedovoljnom prisutnošću u
romskim naseljima, dok je najveća prepreka nepoverenje Roma i Romkinja da će ih
sistem zaštititi od diskriminacije i drugih prepreka u pristupu pravima. U tom
kontekstu neophodno je delovati simultano na uzroke, kroz osnaživanje Roma i
Romkinja i jačanje njihovih kapaciteta i kroz konzistentnu primenu principa
odgovornosti za institucije koje su obavezne da pristup pravima učine mogućim.