Socijalna zaštita Roma i Romkinja u Srbiji

Članci su u radjeni u okviru realizacije programa „Romska perspektiva“ koji se finansira iz budžeta Republike Srbije – Kancelarije za ljudska i manjinska prava, a sprovodi se u okviru programa „Unapređenje položaja Roma i Romkinja u Republici Srbiji za 2020. godinu“.

Stavovi izneti u ovim člancima predstavljaju stavove autora i njihovih saradnika, tj. ne predstavljaju nužno zvanični stav Kancelarije za ljudska i manjinska prava.

Svako ima pravo na opstanak i ljudsko dostojanstvo koji se ne mogu postići bez
prava na minimalnu materijalnu podršku za lica koja žive u oskudici i siromaštvu
i koja se suočavaju sa izazovima u ispunjavanju svojih osnovnih potreba. Nemogućnost
zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba predstavlja barijeru za ostvarivanje ostalih prava: prava na obrazovanje, na zdravlje i zapošljavanje.
Članom 69. Ustava Republike Srbije građanima i porodicama kojima je
neophodna društvena pomoć garantovano je pravo na socijalnu zaštitu koje se zasniva
na načelima socijalne pravde, humanizma i poštovanja ljudskog dostojanstva. Ova
odredba je operacionalizovana Zakonom o socijalnoj zaštiti koji uređuje finansijska davanja ključna za najsiromašnije porodice, a samim tim i za veliki broj romskih porodica. Od značaja je i Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom jer se njime reguliše dečji dodatak.
Prepreke u pristupu ostvarivanju prava na materijalnu novčanu pomoć imali
su stanovnici neformalnih naselja koji nisu imali formalno prijavljeno mesto
prebivališta. Izmenama Zakona o vanparničnom postupku i donošenjem pratećih
podzakonskih akata formalno pravna prepreka je donekle otklonjena120 jer im je
omogućeno da boravište prijave na adresi centra za socijalni rad ukoliko za to ne
postoji drugi osnov. Međutim, neefikasnošću centara za socijalni rad i službi
Ministarstva unutrašnjih poslova veliki broj najsiromašnijih lica romske
nacionalnosti i dalje je suočen sa nemogućnošću pristupa novčanoj pomoći.
Romi i Romkinje koji žive u neformalnim i ruralnim naseljima često nemaju osnovne
informacije o proceduri ostvarivanja ovih prava. Administrativna procedura je komplikovana i dokumenta koja je potrebno prikupiti da bi se pokrenuo postupak za
ostvarivanje materijane novčane pomoći zahtevaju kako određena znanja o sistemu
socijalne zaštite i minimalni nivo obrazovanja koji podnosioci zahteva iz ove
ciljne grupe najčešće nemaju, tako i određena novčana sredstva s kojima takođe ne
raspolažu.
Kako oblast besplatne pravne pomoći nije regulisana u Republici Srbiji,
tako izostaje potrebna podrška najsiromašnijim porodicama za pokretanje
propisanih postupaka podrške u sistemu socijalne zaštite od kojih su najčešći
novčana socijalna pomoć, tuđa nega i pomoć i dečji dodatak. Značajan deo
najsiromašnijih romskih porodica ostaje uskraćen za pristup materijalnoj podršci,
čime se krše njihova osnovna prava i uskraćuje pristup obrazovanju, zdravstvenoj
zaštiti i drugim pravima.
Podaci MICS istraživanja ukazuju na to da je preko 95% stanovnika romskih
naselja upoznato sa postojanjem glavnih programa novčanih davanja (novčana socijalna
pomoć, dečji dodatak, dodatak za negu i pomoć drugog lica i jednokratna socijalna
pomoć). Istovremeno, podaci pokazuju da je i dalje veliki broj onih koji, iako
suočeni sa izrazitim siromaštvom, ne mogu da ostvare prava na novčana
primanja. U romskim naseljima je 49% domaćinstava primalo novčanu socijalnu
pomoć. Ovaj procenat varira u zavisnosti od nivoa obrazovanja lica na koje se vodi
domaćinstvo i socioekonomskog statusa. Novčanu socijalnu pomoć je primalo 65%
domaćinstava, kod kojih je lice na koje se vodi domaćinstvo bez obrazovanja, u
poređenju sa 32% domaćinstava kod kojih lice na koje se vodi domaćinstvo ima srednje
ili visoko obrazovanje. Takođe, novčanu socijalnu pomoć je primalo 64%
domaćinstava iz najsiromašnijeg kvintila, za razliku od 28% iz najbogatijeg
kvintila.
Najveći broj, njih 32% koji se nisu prijavili za novčanu socijalnu pomoć, to
nisu učinili jer smatraju da ne ispunjavaju uslove ili su im nadležni iz centra za
socijalni rad usmeno saopštili da ih ne ispunjavaju.
U romskim naseljima 60% dece prima dečji dodatak, a 56% je primalo dečji
dodatak najmanje 12 meseci. Razlike su uočljive u odnosu na nivo obrazovanja za oba
roditelja, i za majku i za oca, sa višim obuhvatom kod dece čiji roditelji imaju viši
nivo obrazovanja. Dečji dodatak prima 53% dece čija je majka bez obrazovanja, u
poređenju sa 68% dece čije majke imaju srednje ili visoko obrazovanje. Iako je dečji
dodatak uslovljen proverom imovinskog stanja i usmeren na najsiromašnije,
pokrivenost je najniža u najsiromašnijem kvintilu indeksa blagostanja (45%). Od
onih iz tri najniža kvintila blagostanja, njih 18% je navelo da su komplikovane
administrativne procedure razlog za nepodnošenje zahteva. Obuhvat dečjim dodatkom
je najniži među najstarijom grupom dece uzrasta 15–18 godina (29%), što se može
objasniti niskom stopom pohađanja škole za decu ovog uzrasta, jer je ovo davanje
uslovljeno redovnim pohađanjem škole. Život u apsolutnom siromaštvu povećava
rizik od napuštanja škole koji prerasta u rizik od nezaposlenosti. Posebno su
ugrožena deca koja žive i rade na ulici. Ova višestruko i često ekstremno
marginalizovana grupa dece, koja živi u dubokom siromaštvu, svakodnevno je
izložena mnogostrukim rizicima po život, zdravlje i pravilan rast i razvoj.
Zaštitnik građana je u svojim godišnjim izveštajima ukazivao na to da položaj dece
koja žive i rade na ulici nije promenjen i da nije preduzeta nijedna strateška
aktivnost u cilju prevencije i suzbijanja života i rada dece na ulici, unapređivanja
njihovog položaja i smanjivanja i otklanjanja faktora rizika po život i rad te dece.
Druga oblast koja je posebno važna za unapređenje ostvarivanja prava i
socijalne inkluzije Roma i Romkinja u Republici Srbiji odnosi se na usluge podrške socijalne zaštite. Deca romske nacionalnosti su prezastupljena u restriktivnim
formama zaštite, kao što su rezidencijalne ustanove za decu. Udeo romske dece u
hraniteljstvu je takođe veći nego u opštoj populaciji. Podaci MICS istraživanja
ukazuju na to da se, kada se ekstremno siromaštvo ukrsti sa drugim vrstama
vulnerabilnosti i diskriminacije (invaliditet, romsko poreklo), povećava rizik od
zanemarivanja dece. Zbog toga je važno razviti preventivne usluge podrške
porodicama koje se nalaze u višestrukoj deprivaciji, što nije učinjeno na
odgovarajući način kada je reč o romskoj porodici. To je uočljivo i u vezi sa dnevnim
uslugama u zajednici, kao što su dnevni boravci za decu sa smetanjama u razvoju, gde
inače postoji velika nesrazmera između ponude i potražnje, zbog čega se dešava da
romskoj deci ova podrška nije dostupna. Najčešći razlozi su nedostatak prevoza,
nedostatka proaktivnih mera za uključivanje najugroženijih porodica, a veoma često
nebriga i diskriminacija. Pilot usluge koje su koncipirane tako da podrazumevaju
rad sa porodicama u višestrukoj deprivaciji, gde postoji rizik od izmeštanja deteta
iz porodice u Republici Srbiji, nisu deo formalnog sistema zaštite.
U ostvarivanju većeg stepena uključenosti romske populacije važnu ulogu bi
trebalo da imaju voditelji slučaja u centrima za socijalni rad. Njihovo povezivanje i
ostvarivanje njihove koordinacione uloge, kada je cilj socijalno uključivanje izolovane romske porodice, od centralnog je značaja. Mehanizam vođenja slučaja, a
pogotovu institut konferencije slučaja, obezbeđuje proaktivan pristup najvažnijih
aktera u zajednici u podršci isključenoj porodici ili pojedincu. Ova uloga centra
za socijalni rad je posebno važna i predstavlja dobar način na koji bi se unapredila
saradnja sa Nacionalnom službom za zapošljavanje i drugim akterima koji mogu da
unaprede položaj Roma i Romkinja na tržištu rada. Od posebnog je značaja obaveza
socijalnih radnika da pružaju podršku roditeljima kako bi njihova deca redovno
pohađala školu i ostvarivala priznata prava (dečji dodatak, prevoz do škole).
Najzad, unapređenje položaja Roma i Romkinja u sistemu socijalne zaštite i
pospešivanje njihove društvene uključenosti u direktnoj je vezi sa podacima koji se
zvanično ne prikupljaju, kao i redovnim praćenjem napretka u vezi sa socijalnim
uključivanjem Roma i Romkinja, koje se takođe ne vrši.