U POTRAZI ZA ZELENIČETOM – 135 GODINA POSLE PANČIĆA

Otkriće i istraživanja biljne vrste Prunus laurocerasus (lovorvišnja), ili zeleniče kako se u narodu naziva, je zanimljiva priča u koju su bili uključeni poznati srpski botaničari evropskog formata. Sve je započelo sa Josifom Pančićem, našim najpoznatijim botaničarem i prvim predsednikom SANU, koji je istražujući prostore istočne Srbije 1886. godine otkrio ovu vrstu na planini Ostrozub. Pančić je ostao u uverenju da zbog nepoljnih klimatskih uslova, jer se nalazi na zapadnoj granici svog areala, ova vrsta ovde ne može da cveta. Istog mišljenja bio je i eminentni srpski botaničar Nedeljko Košanin koji je u svom radu iz 1923. godine „Život tercijernih biljaka u današnjoj flori“ takođe tvrdio da se ova biljka na Ostrozubu razmnožava isključivo vegetativno.

Proučavajući ekologiju ove vrste Emilija Ilić je 1951. godine pronašla dva presađena primerka zeleničeta u fazi cvetanja u selu Lopušnja na 19km udaljenosti od Ostrozuba, ali na znatno nižoj nadmorskoj visini (700m). Bez obzira na to, mišljenje da zeleniče ne cveta na jedinom prirodnom staništu u Srbiji ostalo je uvreženo skoro čitav vek. Tek u maju mesecu 1983. godine profesor Novica Ranđelović je obilazeći Ostrozub zajedno sa svojim studenatima uočio prisustvo većeg broja jedinki zeleničeta u punom cvetu. Time je zabluda koja je trajala skoro jedan vek razrešena. Detalje istraživanja o cvetanju vrste Prunus laurocerasus na Ostrozubu profesor Ranđelović je objavio iste godine u naučnom radu: